All for Joomla All for Webmasters

TAJNA POBUNE

26 January 2020
(1 Ocjena)
Pročitano 521 puta

No, da li ste se nekad zapitali u kojem trenutku bi sve moglo započeti? Kada bi mogao nastupiti taj revolucionarni momenat? Kada bi ljudi mogli reći – “Gotovo je!”, “Više ne možemo da čekamo ni sat, ni minutu!”? Čitao sam i na neki način kao građanin dotaknuo toliko mnogo potresnih slučajeva u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru… kada je prema svim uslovima, prema svim činjenicama moralo doći do pobune, masovnog okupljaja, prevrata… Ali, nije. Ništa se ne dešava. Sve se završava još jednim gubitkom iluzija, još većom apatijom i razočarenjem, novim hapšenjima, zabranama, progonima, podmetanjima

Mi studenti u Sarajevu tih 70-ih bili smo nešto drugačiji. Mogli su nas lako prepoznati po većem impulsu borbenosti za razliku od domaćih Sarajlija. Sjećam se kako je među nama bilo moderno gledati kasne noćne projekcije filmova u kinu “Sutjeska” i pritom glasno navijati i komentarisati scene iz tih filmova. Kada se pravedni američki momak, heroj, svetio za nanesenu nepravdu ili bol, cijela sala je glasno ustajala i navijala: “To jarane, u glavu ga! To jaraneeee!”. Potom je naokolo uspaničen trčao redar sa baterijom i pozivao na red u publici, a pobuna i podrška gledalaca pravedniku, istini za volju, povremeno sirova i neotesana, nije prestajala.

Bila je to naša svojevrsna katarza. Kao došljaci, kao jedinke iz provincije, tražili smo momente gdje bi se osjećali snažnijima i jednako vrijednima i to bi nalazili u pobuni, u podršci filmskim junacima, pravdenicima. Dolazili smo i na sva druga kultna mjesta u gradu – od pozorišta do Sloge, Selje ili Medicine, Skenderije i okupljali se oko takvih momenata a da niko nije bio nikada pozvan.

Studij u Sarajevu za nas je značio pravo na naše oslobođenje od provincije ili seljačkog staleža. Pripremali smo se za jedan drugi i bolji svijet od onog kojeg smo ostavili u našim provincijama ili selima. Za nas nije postojala eksploatacija što je bio službeni narativ režima. Za nas je postojalo jedno drugo pravo – pravo na demokratiju, a ova demokratija sažimala se u traganju za tim momentom oslobođenja. U traganju za tajnom. I tu, gdje smo osjećali da smo pronašli tajnu, tu bi gradili osjećaj kako su naši životi promijenjeni, tu smo gradili iluzije kako smo sada postali bolji ljudi. Moram priznati mi smo tih desetak do petnaest godina uoči krvavog rata živjeli u potrazi za tajnim počecima naših novih i boljih života.

Vozim se nedavno novom, bordo trolom od Sutjeske do Vogošće i tamo negdje na sredini puta čujem kako neki stariji čovjek blizu mene priča na telefon. Razgovor postaje sve glasniji. Jednom rukom čuva se za ručku, a u drugoj drži telefon na zvučniku. Prepoznajem da govori sa nekim drugom kojeg zove “Amire” i kako ide razgovor on sve teže kontroliše emocije – ”J.b.te ova država… Zakon samo za nas… Amire, jarane odbili mi… Sve uzimaju, sve… Nema pravde… Ma, bolan koja pravda, zakon samo za nas”. To je stalno ponavljao i ogorčeno psovao, pominjao imena – “Uzimaju nas Bošnjake ko ovce, sve otimaju…”

Drugi ljudi su to samo nijemo posmatrali. Sve oči bile su uprte prema njemu. U pogledima se mogla  prepoznati mješavina emocija – podrška, simpatija, rezignacija. Neki odsjaj prikrivene pobune.

Kap koja prelijeva čašu. ”Nema pravde za nas!”

Za ovog čovjeka sve je započelo u tom trenutku, trenutku jedne strašne emocije. Taj iracionalni moment porodio je bijes, pobunu, revoluciju. Ljudi su solidarni, ali svako zadržava svoj mir i svoj status quo, svako još ostaje živjeti sa vlastitim osjećajem patnje i poniženosti na koju je svikao. Pobunjeni čovjek je izašao na slijedećoj stanici. Vidjelo se kako je silno razočaran i potresen. Želio sam nekako podržati tog čovjeka, saslušati, čuti njegovu istinu. Podsjećao je na čovjeka koji je izgubio sve iluzije i kojem su potonule sve lađe. Žena do mene samo je slegla ramenima kao da je željela viknuti – “Vidiš!!?” Slijedio je duboki uzdah kao da je iznevjereno neko očekivanje.

Sa ovim čovjekom izašla je i sva energija koja se u trenutku sakupila na tom malom i prenapučenom prostoru, samo što je diskretno zaiskrila i odmah nestala. Primijetim tu pored mene čovjeka sa golemom zimskom kapom ispod koje se vide samo njegove sitne oči kako munjevitom brzinom okrenu pogled kroz prozor i ponovo utonu u svoju apatiju. Autobus se lagano spuštao prema Donjem Hotonju. “Nemamo mi ništa sa tim.” Ljudi su tako pravdali svoje beskrajno strpljenje, jačali svoju stabilnost i spremnost da dalje čekaju jer svi znaju da mirenje sa patnjom već dugo traje.

No, da li ste se nekad zapitali u kojem trenutku bi sve moglo započeti? Kada bi mogao nastupiti taj revolucionarni momenat? Kada bi ljudi mogli reći – “Gotovo je!”, “Više ne možemo da čekamo ni sat, ni minutu!”? Čitao sam i na neki način kao građanin dotaknuo toliko mnogo potresnih slučajeva u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru… kada je prema svim uslovima, prema svim činjenicama moralo doći do pobune, masovnog okupljaja, prevrata… Ali, nije. Ništa se ne dešava. Sve se završava još jednim gubitkom iluzija, još većom apatijom i razočarenjem, novim hapšenjima, zabranama, progonima, podmetanjima…

Znam da su pobune ovdje rijetkost. Prave revolucije uopšte u svijetu su rijetkost. Zašto najzad, izostaju pobune i tamo i ovdje? Njih jednostavno nema ma kolika nepravda, ma kolika pohlepa, ma koliki zločin, ma kako korumpiran, opasan ili bešćutan lider. Sve se produžava godinama, decenijama.

U nedogled.

Šta je potrebno da izbije pobuna, revolucija? Dok sam bio na službi u Japanu gdje sam u jednom trenu vidio kako milioni mirnih i vrlo poslušnih Japanaca ustaju protiv nuklearki, dolaze na trg i ogorčeno protestuju ili dok sam na Bliskom Istoku gledao kako očajne mase u Kairu ili u strogo kontrolisanom Rijadu ustaju protiv tamošnjih korumpiranih režima – nigdje nisam mogao pronaći pravi  odgovor na pitanje šta je stvarno potrebno da izbije pobuna, revolucija, da ljudi u hiljadama, desetinama hiljada, jednostavno dođu na trg, da se okupe, da podignu glas, da ustanu u korist pravdenika.

Danas shvatam da ne postoji pravi odgovor na pitanje – Šta je potrebno da izbije pobuna? Sve što znamo  je – post festum, naknadna obrazloženja o stepenu korupcije, lošem ekonomskom stanju, opasnostima, gubicima… I sva ova obrazloženja bilo da su kao onomad Marksova, Markuzeova,  Blohova (u koja sam godinama vjerovao), bilo da su ovdašnja, malo su vrijedna. Živio sam u nezamislivo autokratskim društvima poput Saudijskog pa znam da se ni tamo ne dešava ništa. Svi su uslovi ispunjeni, ali pobune izostaju.

Pobuna ili revolucija je iracionalan pojam. To je  jedan posve metafizički momenat.

Rekao bih da je to momenat kada se otkriva tajna. Ne postoji racionalno objašnjenje kada će doći do eksplozije, kada će ljudi doći, skupiti se, kada i gdje početi osjećati svoju snagu. Nedavno sam gledao što se dešavalo u Pragu i nema racionalnog objašnjenja da se u dva navrata tamo okupilo po milion ljudi. Jednostavno su se okupili. A onda opet, postoje mnogo više korumpirani sistemi u kojima ne izbijaju pobune ili revolucije.

Moramo poštovati iracionalnost historijskog trenutka. Tu lekciju nosim još iz studentskih dana.

Slično je i sa ratom. Od tada ne vjerujem u velike i važne događaje kojima bi tumačili pobune, revolucije, ratove. Našim životima, našim sudbinama i našom povijesti upravljaju jedva vidljivi, jedva primjetni fenomeni, sakriveni, prerušeni, neznatni. O njima ćemo saznati tek kasnije poput mometa kada Leh Valensa nokautira svog šefa u luci Gdanjsk ili kada se zapali siromašni prodavač na jednoj od arapskih ulica. Pravi momenti ostaju tajanstveni. U toj alhemiji pravi počeci pobuna ili ratova ostaju uvijek tajanstveni.

Jedino što se zna o Tajni Pobune jeste – taj trenutak mora biti posve individualan i izrazito emotivan i kao individualan taj trenutak mora da pogodi duboko skrivene osjećaje dugog iskorištavanja i ponižavanja jednog  naroda.

  • Izvor fotografija u sklopu članka: Nema fotografija u sklopu članka
  • NAPOMENA: -
  • Izvor video materijala u članku: Nema video materijala u sklopu članka
  • Autor naslova: Originalni naslov
  • Autor teksta / Izvor informacije: Fuad Đidić / Tacno.net
  • Izvor naslovne fotografije: Internet
Top