All for Joomla All for Webmasters

BOŠNJACI BEZ ALTERNATIVE: ILI SDA ILI NIŠTA

26 January 2020
(0 ocjena)
Pročitano 638 puta

SDA u suštini nema istinsku opoziciju i nema nikakvog autentičnog političkog korektora. Politički pismen i nacionalno osviješten Bošnjak može u praksi ili glasati za SDA ili glasati protiv vlastitih nacionalnih interesa. To je jedini stvarni izbor koji mu se nudi, jedina alternativa

Najnovija politička dešavanja u Kantonu Sarajevo, kao i stranačka prestrojavanja pred lokalne izbore, još jednom su potvrdila tezu da ne postoji nikakva autentična opozicija Stranci demokratske akcije na bošnjačkoj političkoj sceni. Političke stranke, koje se predstavljaju kao opozicione, nisu stvarna opozicija ne samo u funkcionalnom smislu (jer vladaju na različitim nivoima) već i u ideološkom smislu te riječi. One su, prije svega, alternativa, ne bošnjačkim strankama na vlasti, već uopće ideji političkog organiziranja Bošnjaka na nacionalnim osnovama. Ove alternativne stranke ne samo da ne priznaju da postoji potreba zaštite bošnjačkih političkih interesa, one zapravo negiraju da uopće i postoje bilo kakvi partikularni bošnjački nacionalni interesi.

Ta negacija nije pasivne već aktivne vrste, pa ove alternativne stranke otvoreno poručuju da je bilo kakav rad na zaštiti bošnjačkih interesa suprotan interesima države Bosne i Hercegovine i djeluju, pod parolom borbe za multietničko društvo, u suprotnosti s tim interesima. Naravno, politička ironija, ali i krajnja abnormalnost, jeste ta da svaka od ovih alternativnih stranaka glasove traži isključivo na prostorima na kojima većinom žive Bošnjaci.

Antibošnjaštvo kao multikultura

Poslijeratni fenomen postojanja stranaka, donedavno isključivo na lijevoj strani političkog spektra, koje na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni traže, ali i dobijaju, glasove Bošnjaka na političkoj platformi i ideji da je u interesu države Bosne i Hercegovine, ali i samih Bošnjaka, da ne artikuliraju vlastite interese, od prije koju godinu dodatno je zakompliciran pojavom navodno bošnjačkih i probošnjačkih stranaka koje u praksi provode istu tu ideju. Takva situacija ima i jednu nepredviđenu posljedicu, a to je da SDA u suštini nema istinsku opoziciju i nema nikakvog autentičnog političkog korektora. Politički pismen i nacionalno osviješten Bošnjak može u praksi ili glasati za SDA ili glasati protiv vlastitih nacionalnih interesa. To je jedini stvarni izbor koji mu se nudi, jedina alternativa.

Da ova tvrdnja nije pretjerana niti je stvar subjektivnih političkih ukusa, može se ponajbolje uvidjeti na nekoliko primjera. Prvi i najočitiji jeste subverzivno ponašanje SDP-a. Ova, nekada najveća socijaldemokratska stranka u Bošnjaka, nedavno je demonstrirala svu pogubnost cijele te alternativne političke ideje odbijajući biti dio koalicije probosanskih stranaka u Srebrenici jer, kako je saopćio njen predsjednik Nermin Nikšić, SDP ne želi biti dio bilo kakve “bošnjačke reprezentacije”. Istovremeno, SDP je sklopio sporazum s Našom strankom, Narodom i Pravdom te Nezavisnom bosanskohercegovačkom listom o zajedničkom nastupu na lokalnim izborima!

Kako tumačiti ovakvu prividnu neprincipijelnost, pri čemu SDP aktivno odmaže da Bošnjaci u Srebrenici, tom simbolu genocida nad bošnjačkim narodom, dobiju svoga načelnika, dok drugdje istovremeno nastupaju u koaliciji s Konakovićevim NiP-om, koji se percipira kao “bošnjačka stranka”? Vrlo jednostavno! Ovakvo ponašanje SDP-a niti je čudno niti je neprincipijelno, štaviše, riječ je o sasvim transparentnom političkom djelovanju koje je potpuno na tragu dominirajuće političke misli u toj stranci. Zabuna nastaje jer većina političkih komentatora, ali i javnih ličnosti, SDP i njegovu poziciju tumači iz ugla neke autentične opozicije na bošnjačkoj sceni, što naprosto nije slučaj.

SDP nije nikakva opozicija SDA-u. Riječ je o potpuno drugačijem svjetonazoru u kojem ne postoji pojam “bošnjački nacionalni interes”. SDP stavom o lokalnim izborima u Srebrenici indirektno poručuje ono što su njegovi kadrovi već direktno poručivali prilikom odlučivanja o gradonačelniku Mostara kada su govorili da je njima svejedno je li gradonačelnik Ljubo Bešlić ili je to neki kadar SDA, jer su “nacionalisti i jedan i drugi”. Upravo tako, SDP-u je potpuno svejedno ko je načelnik Srebrenice, je li on kadar srpske ili bošnjačke “reprezentacije”.

U SDP-u su sigurno svjesni da su ogromna većina njihovih glasača pripadnici bošnjačkog naroda, no oni računaju na moć floskula i parola o građanštini i na nerazvijen nacionalni osjećaj i skromnu političku kulturu dijela bošnjačkog kolektiva. Rukovodstvo SDP-a smatra da nema šta izgubiti, broj glasača u Srebrenici ionako im je skroman, Srebrenica u simboličkom smislu genocida nad Bošnjacima samo smeta političkoj ideologiji koju SDP propagira, a pokazana “principijelnost” može se možda i utržiti radi povećavanja broja srpskih i hrvatskih glasača. To otvoreno koketiranje sa srpskim i hrvatskim narativima u cilju privlačenja glasova već je postalo očito ne samo u meteorskom usponu Vojina Mijatovića na mjesto potpredsjednika SDP-a već i u saopćenjima iz GO SDP Banja Luka kojima se želi kriminalizirati nazivanje Republike Srpske “genocidnom tvorevinom”.

Čak ni koaliranje s NiP-om u tom kontekstu nije iznenađujuće, jer je riječ o političkom oportunizmu ali i činjenici da u SDP-u vrlo dobro znaju da NiP nije nikakva “bošnjačka” stranka, nego, prije svega, politička himera kreirana od vanjskih centara a koju čini fuzija d.j.l. Elmedina Konakovića i interesne grupe jednog dijela sarajevske čaršije. SDP takvom koalicijom u suštini pokušava biti istinska alternativa SDA-u u smislu da ponudi ne opoziciono djelovanje u okvirima datog sistema, nego novi politički poredak u kojem bošnjački nacionalni interesi ni na koji način neće biti zaštićeni.

Bošnjački lubeničari

Interesantno je da se i one stranke koje tvrde da brane bošnjačke interese, i koje se koriste bošnjačkom političkom simbolikom i heraldikom, kakvo je sjećanje na Aliju Izetbegovića i njegovu politiku, praktično djeluju potpuno jednako kao i SDP. To je pogotovo slučaj s NiP-om Elmedina Dine Konakovića, koji je za vrlo kratko vrijeme iskazao sve karakteristike ove alternativne političke ideje. Ne samo da je bio dio vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo koja je aktivno atakirala na bošnjačke interese u polju obrazovanja, kulture i medija, Konaković se, čim mu se zaljuljala vlast, prestao čak i pretvarati da je lider opozicione probošnjačke stranke. U izuzetno kratkom vremenu on je prešao put od osobe koja tvrdi da je “na Alijinom putu” s kojeg su drugi skrenuli, do stereotipnog FGR postkomunističkog urbanoidnog politikusa koji misli da biti građaninom znači napadati na političke i kulturološke pozicije i uvjerenja naroda kojem se pripada.

Konaković je, u tom novootkrivenom duhu političke alternative, pokušao na mala vrata vratiti BHS jezik u obrazovanje, pomogao elgebetizaciju TVSA i protjerivanje patriotskih sadržaja a uvođenje velikosrpskih na ovaj javni emiter, zapomagao kako je Sarajevo očišćeno od Srba, otvarao kapele “Vidovdanskim herojima”, omogućio održavanje homoseksualne parade u Sarajevu, tvrdio da se desio genocid i nad Srbima, Hrvatima i Ostalim a ne samo nad Bošnjacima, problematizirao bošnjačku demografsku većinu u Sarajevu, a odnedavno se upustio i u zaštitu hrvatskog nacionalnog interesa. Sve u svemu, spisak djela kakva bi dovela do ekstaze i najfanatičnijeg člana Naše stranke.

U suštini, i za Konakovića se može napisati isto ono što smo pisali prije gotovo tri godine u vezi s osnivanjem sličnog ali daleko neuspješnijeg “bošnjačkog” političkog projekta Senada Šepića: “U tom je smislu znakovito prisustvo i podrška raznih stranih izaslanika, jer sva dosadašnja isprazna retorika predstavnika ove političke opcije više se čini kao signalizacija vlastite političke podobnosti potencijalnim stranim sponzorima nego bošnjačkom glasačkom tijelu, što je redovno bila odlika svih poslijeratnih ‘alternativnih’ projekata u Bošnjaka.”

Upravo zbog svega navedenog i jeste moguća koalicija NiP-a sa SDP-om ili Našom strankom, jer nije riječ tek o nekakvoj “opozicionoj” koaliciji, nego o istinskom savezu stranaka političke alternative.

Šta se novo iza brda valja

Sama činjenica da nije riječ o opoziciji SDA-u, već o političkoj alternativi političkom organiziranju Bošnjaka na nacionalnim osnovama, ukazuje na poremećaj političkih odnosa, kulture i diskursa, i to poremećaj koji će postajati sve veći. To se da uočiti već i u postupcima prilikom smjene Vlade Kantona Sarajevo i u krajnje problematičnom ponašanju “kvarne četvorke”, koja odbija u skladu s demokratskim procedurama i praksom prepustiti vlast novoj većini koju predvodi SDA. Otuđivanje i sakrivanje pečata, prijetnje policijskom represijom, traženje pomoći od vanjskih centara i stranih ambasada, pozivanje na proteste, pritisci na skupštinske zastupnike… sve su to elementi koji pokazuju prevratničko-pučističku prirodu alternativne političke ideje.

U pitanju je prirodna tenzija između činjenice da se na dijelu Bosne i Hercegovine naseljenom većinom Bošnjacima pokušava uspostaviti i normalizirati politički svjetonazor po kojem je legitimno, pa čak i poželjno, ne samo zanemarivati nego aktivno atakirati na bošnjačke interese. Potpuno je jasno da u normalnom demokratskom poretku takvi projekti nemaju nikakve dugoročne šanse, jer će biti kažnjeni na prvim izborima. Za takve stvari potrebni su određeni mehanizmi, kakvi su budžetski novac usmjeren ka kupovini političkog utjecaja i političkih saveznika, politički instrumentalizirani mediji poput TVSA ili stranice Vlade Kantona Sarajevo na Facebooku, ili vlastiti kadrovi na čelu pravosuđa i policije. Otuda i nedemokratsko ponašanje kakvo je pokazala odlazeća Vlada Kantona Sarajevo, koja je, u osnovi, kako je to ustvrdio Bakir Izetbegović, tek pilot-projekt mnogo ambicioznijeg pothvata političkog inžinjeringa. Oni nisu do kraja obavili posao, nisu postavili dovoljan broj spavača u institucije, nisu ih premrežili vlastitim kadrovima u dovoljnom broju, nisu spremili dovoljno sredstava za organizaciju povratka na vlast, nisu podijelili dovoljno budžetskih sredstava da bi osigurali trajne saveznike i kolaboracioniste, nisu učinili dovoljno da bi mogli otići sigurni da će se vratiti.

A kada odu, ako odu, treba biti siguran, zbog same paradigme ove političke alternative, da će se pokušati vratiti, i to PO SVAKU CIJENU. Buduća vlast u Kantonu Sarajevo treba očekivati svaku vrstu subverzije, kako izvana, tako i iznutra, svaku vrstu pritiska, ali i biti spremna na to da će se pokušati, ovisno o tome kako politička alternativa prođe na lokalnim izborima, iskoristiti svaki, pa čak i najmanji povod kako bi se “četvorka” ulicom i režiranim protestima vratila na vlast. To neće biti ho-ruk pothvat, već vrlo vjerovatno kombinacija uličnih nemira, podrške medija i stranih faktora, izdaje političkih saveznika te pokušaja upada ulice u institucije uz aktivaciju spavača u njima, a koji će svojom pasivnom ili aktivnom saradnjom legitimizirati takve prevrate.

Ukratko rečeno, u društvu će se pokušati stvoriti vanredna atmosfera s elementima suspenzije demokratskih procesa, a koja će trebati poslužiti da se suštinski antibošnjačka paradigma političke alternative ili trajno normalizira ili zavlada takvom silinom da bilo kakva artikulacija otpora, posebno političkog, postane praktično nemoguća i besmislena, čak i antipatriotska i kriminalna. A Bošnjaci sebi to jednostavno ne smiju dopustiti.

  • Izvor fotografija u sklopu članka: Nema fotografija u sklopu članka
  • NAPOMENA: -
  • Izvor video materijala u članku: Nema video materijala u sklopu članka
  • Autor naslova: Originalni naslov
  • Autor teksta / Izvor informacije: Mustafa DRNIŠLIĆ / Stav.ba
  • Izvor naslovne fotografije: Internet
Top