All for Joomla All for Webmasters

Moguć je i raspad, ali se nema više šta raspasti

20 August 2020
(0 ocjena)
Pročitano 282 puta

Nacionalisti su tako temeljito dezintegrisali ovu zemlju da Bošnjaci, Srbi i Hrvati nikada u posljednjih sto godina nisu bili institucionalno toliko podijeljeni kao danas

Govoreći ovih dana na TV N1, akademik Esad Duraković je upozorio javnost na to da Bosni i Hercegovini prijeti disolucija. Sarajevska štampa, politički, ideološki i koncepcijski podijeljena, nerado ustupa prostor ovakvim i sličnim izjavama ovog uglednog intelektualca, vjerovatno zato da joj samoproglašeni čuvari “državnog pečata” ne bi prigovorili da širi defetizam. Slično je prije tri godine prošla i Durakovićeva kritika planske arabizacije zemlje, izrečena na Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Vrijeme je pokazalo koliko je akademik Duraković bio u pravu, ali jednako tako i koliko je uzaludan svaki pokušaj da se nacionalistička vlast dozove pameti. Nacionalisti su tako temeljito dezintegrisali ovu zemlju da Bošnjaci, Srbi i Hrvati nikada u posljednjih sto godina nisu bili institucionalno toliko podijeljeni kao danas. Moguć je i raspad države, ali se nema više šta raspasti. Disolucija se provodi perfidno, putem slabljenja državnih institucija. To nam je na očigledan i traumatičan način pokazala pandemija koronavirusa, pod čijim se udarom razdrobljeni i rashodovani zdravstveni sistem raspao. I neka vanpandemijska pitanja, poput migrantske krize i traljavog odnosa prema kandidaturi za članstvo u Evropsku uniju, pokazuju da Parlament BiH, Predsjedništvo države i Vijeće ministara troše svoje mandate na nerad. Da o pravosuđu, rak-rani čitavog sistema, i ne govorimo.

Papagajske lekcije domaćim liderima

I što je nemoć institucija veća, borba za stranačku prevlast u njima sve je izraženija. Ovaj paradoks je lako objašnjiv – centri političke moći tako i dalje ostaju u vrhovima vladajućih stranaka, umjesto da budu u vrhovima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Nakon što su Izetbegović, Dodik i Čović postigli prećutan dogovor da više niko nikome ne zabada nos u njegov kadrovski šešir, čini se da je u ovom trenutku BiH nekako najbliža viziji koju je imao Alija Izetbegović. On je zemlju vidio kao teritorijalno cjelovitu i suverenu državu sa tri etnički i vjerski podijeljena društva, uz nekoliko procenata koje bi činile manjine, pri čemu bi svako upravljao “svojim” narodom. Prema njegovoj zamisli, političku i ekonomsku moć među Bošnjacima imale bi nekoliko najuglednijih bošnjačkih porodica. Uprkos etničkom čišćenju širokih razmjera kao i brutalnim ratnim zločinima nad Bošnjacima, uključujući i genocid u Srebrenici, Karadžićevi Srbi nisu uspjeli ostvariti svoj ratni cilj – pripajanje osvojene teritorije matičnoj državi. Propao je i sličan plan na hrvatskoj strani. Međutim, ni Izetbegovićeva vizija nije se u praksi pokazala kao nekakva sreća za BiH, koja danas tavori na repu civilizovanog svijeta, bez nade u prosperitetnu budućnost. Međunarodni faktori su u protekle dvije i po decenije poslali na hiljade svojih činovnika da ovdje ureduju, a učinili su jako malo. Kao da nisu shvatili da je nacionalizam u temelju balkanske tragedije. Ili nisu znali kako da s tim zlom izađu nakraj. Umjesto toga, godinama slušamo njihove papagajske lekcije domaćim liderima o vladavini zakona, borbi protiv korupcije i nepotizma, o svetinji zvanoj ljudska prava… Nisu naši lideri toliko glupi da ne shvataju kako su sve to aksiomi demokratije, ali im je nešto drugo mnogo važnije – politička volja kakvu od njih uzaludno očekuju naši pokrovitelji za njih bi značila političku smrt.

Idu izbori i dešavaju se čudne stvari. Tako, recimo, Željko Komšić optužuje svog bivšeg partijskog šefa, medijski ražalovanog Zlatka Lagumdžiju da mu radi o glavi, a Lagumdžija uzvraća da Komšić i ljudi oko njega rade njemu o glavi. Konstatujući da otkad postoji Vijeće ministara, nikada bošnjački faktor nije imao tri ministarstva, nego uvijek četiri, Lagumdžija otkriva šta je savjetovao Bakiru i Željku: “Govorio sam im da preuzmu četiri kvalitetna ministarstva, da ne uzimaju Ministarstvo odbrane, jer taj ministar ne može ništa uraditi bez oba svoja zamjenika”. Rekli su mu da je u pravu, ali ga nisu poslušali. Da jesu, tvrdi Lagumdžija, Bosna i Hercegovina ne bi bila dovedena u ćorsokak. Ali, i drugi bi htjeli samo “kvalitetna” ministarstva. Nikoga naročito ne zanima resor za zaštitu ljudskih prava ili onaj za zaštitu okoliša. Svako bi, kad bi to bilo moguće, htio istovremeno imati kontrolu nad policijom, obavještajnim agencijama i finansijama. Prebrojavanje pripadajućih ministarstava ne priliči probosanskoj opciji. Vijeće ministara je tim sastavljen od više igrača i samo kao tim može biti uspješno ili neuspješno. Izbori, po pravilu, služe novom grabljenju moći i vlasti. Glavni mamac su javna preduzeća, jer upravljanje tim resursima omogućava strankama da nahrane armiju svoje uposlene klijentele. Koja to nova vlast može sadašnjoj klijentelističkoj hobotnici ponuditi išta bolje?

Politički zagrljaj

Kako rekoh, dešavaju se čudne stvari, a jedna od njih je politički zagrljaj Bakira Izetbegovića i mostarske ratne legende Safeta Oručevića. U Mostaru se stvara atmosfera biti ili ne biti, ovisno o tome ko će na decembarskim izborima biti izabran za novog gradonačelnika, Bošnjak ili Hrvat. Izetbegovićeva stranka je stala na čelo probosanskog bloka u Mostaru, a Oručević se priklonio tom jatu. Međutim, SDP i Naša stranka ne žele u to društvo, smatrajući da u njemu “nema ništa ni mostarsko, ni građansko, već samo najprimitivniji osobni interes”. Uslijedila je razmjena retoričke vatre u kojoj je Oručević Nikšića i Kojovića nazvao “maloumnicima”, jer pokazuju “da im je stranka važnija nego naš grad”, a oni mu preporučuju da prestane biti “megafon” SDA. Ali, Safa ne odustaje i poručuje im: “I dalje ću biti megafon SDA”. Problem nije toliko u ovoj podjeli koliko u fatalističkom gledanju na ishod predstojećeg bošnjačko-hrvatskog izbornog rata: Ako gradom bude vladao bh. načelnik, HDZ se više nikada neće vratiti. Zauvijek će Mostar biti glavni grad Hercegovine, a ne hrvatski stolni grad. A ako sada Čović pobijedi, Mostar ostaje trajno HDZ-ov.

Ovo baš ne zvuči bogzna kako demokratski. Nije u gradonačelnikovoj moći da odlučuje o sudbini Mostara, niti o tome u kakvim će odnosima dvije etničke zajednice u tom gradu živjeti. Ako je Mostar podijeljen, to je zato što većina njegovih današnjih stanovnika, koje je rat doveo na obale Neretve, ne zna za nešto bolje. Mostarcima za utjehu, tako je u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Top